• Dioptrijski okviri, sunčane naočale i kontaktne leće
  • Očni pregledi i specijalistički oftalmološki pregledi

Pogreške oka i načini korekcije

Oko često zamišljamo kao savršen receptor i pretvarač stvarnih slika iz okoline. Tako je jednostavnije objasniti proces stvaranja slike i njezino pretvaranje u električni impuls koji se zatim u centru za vid oblikuje u sliku i doživljaj.

No u stvarnosti nije baš uvijek tako.

Promatrajući neki brojčani uzorak populacije možemo ustanoviti da jedan dio njih ima neku pogrešku oka zbog koje slabije vidi. Ranije u ljudskoj povijesti tražili su se načini kako ih ispraviti i tako pomoći osobi. Razvojem civilizacije sada možemo reći da u tome uspijevamo u većoj mjeri. Točnije, ne uspijevamo uvijek ispraviti ali možemo privremeno korigirati pogrešku.

Pogreška koja se odavno primijetila jest staračka dalekovidnost. Ljudi su u periodu poslije četrdesete godine života počeli primjećivati da mutnije vide bliže predmete a daljina im je oštra. Eksperimentiranjem su ustanovili da zaobljeni komadi (tada) poludragog i dragog kamenja na određenim udaljenostima od oka daju jasniju sliku no kad oko gleda samo. Isti efekt je i kad se promatra kroz kap vode. Princip povećanja slike kroz zaobljeno prozirno tijelo iskorišen je kasnije i kod izrade leće od stakla uz dodatne matematičke proračune plohe. Daljnjim usavršavanjem tehnika brušenja i poliranja stakla dolazilo se do sve boljih preslika predmeta pa su takve leće iskorištene za konstrukciju prvih mikroskopa i teleskopa i drugih optičkih instrumenata u svakodnevnoj primjeni koji su tad bili nešto novo, a u današnjem pogledu prototipovi i ideje za nove instrumente. Tad jednostavne leće koristile su se kod izrade pomagala za povećanje samo kod bogatih i starijih ljudi.

Objašnjenje te pojave moglo se dobiti razvojem medicine kao znanosti. Gledano iz anatomskog kuta, pojava dolazi do izražaja poslije četrdesete godine zbog zamora cilijarnog mišića da se dovoljno jako opusti i dozvoli očnoj leći da zauzme gotovo kuglastu bikonveksnu formu i na taj način poveća svoju dioptrijsku jakost. Optički sistem oka u tom trenu prelama zraku svjetlosti tako da ona pada prividno iza oka. Slika tako stvorena nešto je veća od one kakva bi trebala biti i zato ne oštra. Postavljanjem sabirne leće ispred oka nadoknađujemo onu vrijednost za koju je optički sistem oka slabiji od normalnog. Stoga je i nastala kovanica grčkog izraza Hypermetropia što u doslovnom prijevodu i znači dalekovidnost. Kako se kod nekih osoba ta dalekovidnost izražava i u mlađoj dobi ostao je dijagnostički naziv hypermetropia i za njih, no neki od njih imaju potrebu za stalnim nošenjem naočala a neki samo povremeno i to najviše kod rada na udaljenostima do metra.

Kod normalnog oka nema potrebe za ikakvim korecijama jer kod njega sve funkcionira u redu, tj. pravilno akomodira na svim udaljenostima. Takvo se oko naziva Emetropno, a osobe emetropi. Emetropi povremeno pate samo od prolaznih bolesti oka koje zahvaćaju i druge osobe s pogreškama vida.

Kratkovidnost, ili Myopia, pogreška je oka koja se očituje u nejasnoj slici na daljinu. Može se očitovati u svakoj dobi a povezana je s uzrokom povećanog rasta oka. Optički sistem takvog oka prejak je za takvo izduženo oko i lomi sliku neposredno ispred žute pjege, u oku. Takva slika neznatno je veća i neoštra u odnosu na onu stvorenu u emetropnom oku. Myopia nastaje najčešće u ranoj mladenačkoj dobi, u pubertetu, kad se javlja intenzivan rast cijelog tijela pa tako i oka. Objašnjenje pogreške dvojako je. Jedna je mogućnost da je oko normalne veličine no optički sistem oka je jači pa daje prevagu u lomu svjetlosti.  Druga, i češća, pojava je predugo oko u odnosu na emetropno a optički sistem oka normalne akomodacijske razine pa lomi svjetlost u pravilnom žarištu. Efekt jedne i druge solucije isti je: nejasna i povećana slika.

Korekcija je postavljanje ispred oka rastresne leće one vrijednosti za koliko je jači optički sistem oka.

Astigmatizam je pogreška koja se očituje u nepravilnom preslikavanju slike a uzrukuje ga nepravilna i nejednolika zarivljenost rožnice ili očne leće. Plastičnije bi se moglo reći i ovako: ako preslikavamo točku iz vanjskog svijeta  preko takvog nepravilnog optičkog sistema, ona će se preslikati kao niz točkica jedna do druge. Kako takav optički sistem ima nejednoliku zakrivljenost, a samim time i nejednoliku dioptrijsku jakost, tako će se u formiranju slike točke  pojaviti dva žarišta tog sistema a time i dva niza točkica, nazovimo ih pravci, međusobno okomiti jedan na drugi i međusobno udaljeni u ravnini. Ako na rožnici ili očnoj leći iscrtamo meridijane zrakasto iz središta, tada možemo uočiti različitu zakrivljenost nekog meridijana u odnosu na njemu okomit. Njihove različite vrijednosti daju različite dioptrijske vrijednosti pa samim time i različita žarišta.  U stvarnosti slika koju takvo oko stvara je pomalo razvučena i nejasna.

Nijedno oko nije savršene građe. Kako u glavi imamo dva oka tako oba oka treba promatrati zasebno. Svako je oko pomalo nepravilno građeno. Zbog toga se javljaju različite nepravilnosti. U slučaju astigmatizma i manjih pogrešaka oko vlastitom akomodacijom ispravlja pogrešku. Fiziološki (prirođeni) astigmatizam prisutan je kod svake osobe i može dosegnuti do vrijednosti jedne dioptrije. Korekcije se rade kad se vrijednost astigmatizma ne može ispraviti akomodacijom ili kad se javljaju preveliki zamori u nastojanju samokorekcije kroz duže vrijeme.

Podjela astigmatizma  je na jednostavni -simplex-(kad su obje vrijednosti korekcije na razini hypermetropie ili myopie) i  mješoviti -mixtus-( kad se u korekciji miješaju hypermetropia i myopia).

Vrijednost razlike između dvije vrijednosti očitanja kod mjerenja astigmatizma naziva se astigmatska razlika. U izražavanju korekcije ne navode se obje izmjerene vrijednosti nego se kao glavna uzima ona koja je po vrijednosti bliža nuli a uz nju se dodaje astigmatska razlika. Kod simplexa jedna vrijednost može biti i nula a astigmatska razlika neki broj koji određuje koji određuje podvrstu (hypermetropicus ili myopicus). Kod mixtusa podvrstu također određuje astigmatska razlika koja je u pravilu uvijek veća od glavne vrste.

Rjeđa vrsta pogreške oka je Strabizam. Prepoznaje se po tome što oči ne gledaju ravno i paralelno već konevergiraju ili divergiraju uzimajući u obzir optičku os oka. Najčešći je u male djece. Uzrok strabizma je nejednolika vučna sila među očnim mišićima i zbog toga oslabljena koordinacija pokreta očiju.

Razlikujemo tako konvergentni (oko ili oči gledaju prema nosu, unutra), divergentni (prema van), egzo (prema gore), endo (prema dole) i ciklo (kružni).Korigira se prizmatičnim lećama, odnosno klasičnim sfernim i sferotoričnim lećama s prizmatičnim dodatkom.

Jedna od pogrešaka oka koja se javlja kod odraslih, a korigira se također prizmatičnim lećama, jest forija. Radi se o nedovoljnom preklapanju slika iz oba oka u jednu stereoskopsku sliku. Javlja se kao poteškoća u vidu većeg zamora kod dužeg rada na blizinu.

Strabizam se korigira naočalama s prizma lećama, najčešće sabirnim.  Korekcija se radi određivanjem jačine prizma dioptrije koja tjera oko da gledajući kroz optički centar leće aktivira atrofirani mišić. U kasnijoj fazi života može se trajno korigirati operativnim putem ukoliko prethodni način nije uspio u dovoljnoj mjeri.

Katarakta ili zamućenje očne leće događa se najčešće u starijih ljudi. Razlikujemo periferno i centralno zamućenje leće, kod centralnog osobi visus opada vrlo brzo, dok osobe s perifernim stadijem zamućenja imaju slabije opadanje visusa. Ne korigira se naočalama već samo posljedice operativnog zahvata. Zasad jedina korekcija je trajno uklanjanje zamućene očne leće i postavljanje intraokularne leće na njeno mjesto. Tako obrađen pacijent više nema akomodaciju pa su jedino dobro rješenje multifokalne naočale.

Glaukom je bolest oka kojoj je uzrok povišenje intraokularnog tlaka. Staklovina (očna vodica) koja se stvara ne otječe dovoljno brzo iz oka  i tako radi prevelik pritisak na mrežnicu a time utječe na jasnoću vida i veličinu vidnog polja. Liječi se stalnim ispuštanjem viška staklovine pod liječničkim nadzorom. Naočale nemaju nikakvog utjecaja na korekciju glaukoma već mogu pripomoći kod posljedica razvoja bolesti.

Retinitis pigmentosa (RP) je naziv za skup nasljednih bolesti koje pogađaju retinu. One su okarakterizirane postepenim razaranjem i degeneracijom fotoreceptora, koja rezultira progresivnim gubitkom vida. Simptomi RP-e se vrlo često odmah prepoznaju u adolescenciji i mlađoj odrasloj dobi a progresija bolesti nastavlja se s godinama. Stupanj progresije i degenerativnog gubitka vida je varijabilan. Pojava, koja se najčešće javlja kod svih oblika RP-e, je postepeno razaranje i degeneracija štapića i čunjića. Za sada nema djelotvorne terapije za RP-u.

Autor: Siniša Brnad, optičar - Salmoiraghi&Vigano optika

Test lijevi banner 1 Test lijevi banner 2 Test lijevi banner 3 Test lijevi banner 4

Proizvod (Kom: ) je dodan u košaricu.