• Dioptrijski okviri, sunčane naočale i kontaktne leće
  • Očni pregledi i specijalistički oftalmološki pregledi

Kratki tečaj gledanja

Mnogi roditelji svojim malim mezimcima daju povlasticu da sami odluče hoće li poslušati preporuku oftalmologa, ali vi nemojte biti jedni od njih

Kad oko ne želi vidjeti, mala je korist od svjetla i naočala, govori njemačka poslovica. Tako, na žalost, misle mnogi roditelji, dajući svojim malim mezimcima povlasticu da sami odluče hoće li poslušati preporuku oftalmologa. Osobito su popustljivi prema djeci koja izjavljuju kako bez naočala vide bolje. Vjerovali ili ne, istih uvjerenja bili su i učeni liječnici kad su se na tržištu pojavile prve naočale.

Školovani liječnici prvotno protiv naočala

Zašto? Iz istih onih razloga zbog kojih su i danas mnogi roditelji protiv njih: iz neznanja. Prvi liječnici nisu poznavali mehanizam kojim brušena stakla mijenjaju oštrinu vida oka, niti su poznavali građu oka. Prihvatili su ih mnogo godina poslije, kad je jedan fizičar početkom 17. stoljeća objasnio kako u stvari brušena stakla mijenjaju sliku koja pada u oko. Ne treba imati iskustvo liječnika pa zaključiti da i danas mnogim roditeljima treba nekoliko stoljeća kako bi shvatili da je nošenje naočala za njihovu djecu nužno. Mislite li da ste takav roditelj, neka vas to ne vrijeđa. Toliko je trebalo i najučenijim ljudima u vrijeme kad su se pojavile naočale.

Sva vaša pitanja i nedoumice

Čine li nove metode "skidanja dioptrije" laserom naočale nepotrebnim pomagalom?

NE! Nijedan liječnik u svijetu zasad ne skida djeci dioptriju ni najsuvremenijom metodom pomoću lasera! Naime, tijekom rasta i razvoja djeteta mijenja se visina dioptrije oka. Poželjno je, dakle, napraviti kompletnu korekciju oka tek nakon završetka njegova razvoja. Valja dodati da je korekcija dioptrije pomoću lasera svakako metoda budućnosti, koja će pružiti neslućene mogućnosti poboljšanja vidnih funkcija svim generacijskim uzrastima, ali zasad su naočale ipak nezamjenjiv rekvizit.

Može li dijete nositi kontaktne leće?

Odgovor je DA. Čak i vrlo maloj djeci mogu se ordinirati kontaktne leće. Tada brigu o postavljanju leća i njihovu održavanju vode roditelji, a iscrpne upute, uz obuku rukovanja lećama, mogu dobiti u svim kabinetima za kontaktne leće. U pravilu se maloj djeci leće daju samo kad iz različitih razloga nije moguće postići dobru oštrinu vida naočalima, najčešće kad su posrijedi velike razlike u dioptrijama u jednom i drugom oku. Govorimo li, pak, o uzrastu djece koja mogu samostalno voditi računa o lećama, možemo slobodno reći da gotovo uopće ne postoje medicinski razlozi zbog kojih dijete ne bi moglo bilo koju, pa i najmanju dioptriju korigirati lećama umjesto naočalima! Tek vrlo rijetke bolesti rožnice, ili specifične upale vanjskih dijelova oka, mogu biti razlozi zbog kojih oftalmolog neće preporučiti nošenje kontaktnih leća. U većini slučajeva bilo koje kontaktne leće dobro su pomagalo za korekciju vida ako se korisnik pridržava uputa o rukovanju njima.

Mora li dijete jednom ordinirane naočale nositi cijeli život?

Ovo pitanje isto je toliko učestalo koliko i pitanje rodilje koja se netom porodila - ima li dijete "sve na broju"? Koliko takva pitanja i zaključci o potrebnoj duljini nošenja naočala mogu biti smiješna, govori doživljaj iz moje ambulante. Naime, odrasloj djevojčici koja se prvi put javlja na pregled u dvanaestoj godini života, s relativno lošom oštrinom vida, izmjerila sam visinu dalekovidnosti veću od 9 dioptrija. Majka me uporno uvjeravala kako sam se vjerojatno prevarila jer se tako što ne pamti u njihovoj obitelji te da dosad nije primijetila da dijete loše vidi. Nakon mnogo uvjeravanja ipak je pristala nabaviti naočale. Na kontrolu su došli nakon 15 dana noseći naočale u džepu. Na moj upit zašto djevojčica ne nosi naočale na očima nego u džepu, ona je odgovorila: "Dijete je nosilo naočale 15 dana i sada smo vas došli pitati mora li ih još nositi?" Za mjesec dana pojave se oba roditelja s izjavom da su zaključili kako bi ipak bilo dobro da dijete nosi naočale, ali ne žele tako veliku dioptriju!

U trenutku određivanja visine dioptrije u vašeg djeteta, svaki će oftalmolog s određenom vjerojatnošću moći reći kako će se ona razvijati tijekom njegova života, pa prema tome i koliko će dugo biti potrebna korekcija naočalima. Za orijentaciju, mnogim roditeljima dajem neke općenite smjernice za tu procjenu. Ako je oftalmolog utvrdio kratkovidnost u djeteta, bez obzira na njegov uzrast, povećava se visina dioptrije tijekom rasta i razvoja djeteta. Dakle, dijete će cijeli život morati nositi naočale! Dijagnosticira li se vašem djetetu dalekovidnost, u pravilu postoje velike šanse da se određena visina dioptrije smanji, tj. izgubi tijekom rasta i razvoja. Hoće li dalekovidnost u cijelosti nestati toliko da nije potrebna korekcija naočalima za cijeli život, ovisi o njezinoj visini. Ako dijete ima kombiniranu pogrešku, koja se u medicinskom žargonu naziva astigmatizam, velika je vjerojatnost da će se zadržati cijelog života, iako će se zbog rasta rožnice i promjene njezine veličine mijenjati vrijednosti astigmatizma u dioptrijama. U četvrtu skupinu stavila bih djecu kojima je oftalmolog rekao da zasad nije potrebna korekcija naočalima, ali da je potrebna kontrola najmanje jednom godišnje. Tu je mahom riječ o djeci koja objektivno imaju neku visinu dioptrije, ali je zasad ona toliko mala i ne pravi subjektivne smetnje da se oftalmolog ne odlučuje ordinirati naočale. Jave li se subjektivne smetnje ili se vrijednost dioptrije tijekom rasta promijeni toliko da ugrožava oštrinu vida, preporučljivo je početi nositi naočale. Često o tome odlučuju roditelji, pacijent i liječnik zajedno, uzimajući u obzir sve parametre koji su za to relevantni.

Što će se dogoditi ako dijete ne nosi propisane naočale?

Jednostavno rečeno, stvari će se kretati od lošega prema goremu! Toliko je velik broj rekombinacija loših varijanti koje se mogu dogoditi ako uskratite svome djetetu naočale, a samo je jedna dobra: kakvo-takvo poboljšanje vida.

  1. Prva i najteža posljedica nenošenja naočala jest trajna slabovidnost oka, tj. amblyopia, govorimo li medicinskim rječnikom. Niste li sigurni da u potpunosti shvaćate što sam time htjela reći, nemojte očajavati. Pojam slabovidnosti ionako je toliko zamršen da slobodno mogu reći kako ga ni sama u cijelosti ne shvaćam, a vjerojatno ga ni velik dio učenih oftalmologa ne shvaća baš najbolje kad ga i dalje tako uporno proučavaju. Ono što je zasad učeni svijet uspio shvatiti, jest da se u neke djece nikad ne razvije najveća moguća oštrina vida ako tijekom rasta i razvoja oka nisu nosili naočale. Ne mora uvijek biti riječ o visokim dioptrijama. Katkad čak i vrlo male dioptrijske vrijednosti igraju poticajnu ulogu u razvoju oštrine vida u djece. U takvoj skupini djece, naknadno nošenje naočala u odrasloj dobi nema više učinka na poboljšanje oštrine vida. Ona ostaju trajno slabovidna na jedno ili oba oka. Dakle, nije moguće naknadno ispravljanje pogreške napravljene u djetinjstvu!

  2. Drugo što se može dogoditi su trajne subjektivne smetnje od kojih dijete pati, kao što su glavobolja i vrtoglavica te nerijetko loš uspjeh u školi. Treba napomenuti da u neke djece oštrina vida bez naočala može biti i dobra, ali napor kojemu su oči izložene da bi tu jasnu sliku zadržale rezultira trajnim subjektivnim smetnjama, koje itekako narušavaju komfor pri učenju i normalnu obavljanju svakodnevnih poslova. Budući da nije jače narušena oštrina vida, u takvim slučajevima obično se i ne pomišlja na nošenje naočala, a dijete ih obično odbija. Sreća je što se te subjektivne smetnje javljaju u pravilu tek u starije djece, koju se može verbalno uvjeriti u pravodobno nošenje naočala. Ne pomaže li verbalno didaktičko uvjeravanje, obično pomaže opomena kako nikad neće moći dobiti vozačku dozvolu ne nose li sada naočale.

  3. Treće što se može dogoditi je trajno bježanje oka, tj. trajno škiljenje. Katkad oko izražava tendenciju otklona u stranu upravo zbog izuzetna napora da prevlada dioptriju koja mu je potrebna za pravilan rad. Dodamo li mu potrebnu dioptriju naočalama, ono će nastaviti normalno raditi i ostati u položaju ravno prema naprijed. Izostane li, pak, pomoć naočala, oko može trajno završiti u otklonu od centralne osi. Ta se pogreška ipak događa najrjeđe, jer upravo bježanje oka toliko estetski smeta pojedincu (i okolini) da je i sam podvrgnut stalnom pritisku nošenja naočala. Eto, napokon, jednog mjesta gdje možemo reći neka je blaženo bježanje oka, tj. škiljenje, jer tako očito upozorava da s okom nešto nije u redu.

  4. I na kraju četvrto, iako ne i najmanje bitno, jest to da ćete, dopuštajući djetetu nenošenje naočala, propustiti možda prvu lekciju trajne edukacije koja se zove "kako mogu sam unaprijediti svoje zdravlje i izbjeći posljedice bolesti". Parametri osobnog doprinosa pojedinca u unaprjeđenju vlastitog zdravlja itekako su mjerljivi. Naučiti dijete da o tome razmišlja, nužnost je želimo li ostati u trendu s kulturom življenja.

 

Jesu li bolesti i anomalije oka nasljedne?

JESU! I vi ste, poput većine suvremeno orijentiranih roditelja, shvatili da je prošlo vrijeme sljepoće i lošeg vida uzrokovanih zaraznim bolestima ili nedostatnom prehranom te da je naslijeđe, tj. vaš skromni doprinos u obliku genetskog materijala, osnovni krivac za sve što se dogodi vašem nasljedniku.

Oko je kao organ imalo upravo ekskluzivnu ulogu tijekom povijesti razvoja genetike. Ono je u pravom smislu riječi na tom području bilo "soba s pogledom". Toliko je velik broj nasljednih anomalija koje se reflektiraju na oko da bi jednostavnije bilo navesti nasljedne bolesti koje nisu povezane s anomalijama na oku.

Kako se gotovo u cijelosti taj zahvalni organ mogao inspekcijom pregledati od davnina, kad znanstvenici nisu ni poimali osnovne postavke moderne genetike, tako je oko odigralo doista pionirsku ulogu u prvim pokušajima spoznaje o naslijeđu. Čak i u onih roditelja koji negiraju bilo kakvu vezu s "pogrešnim" genetskim materijalom koji su predali svom nasljedniku, često se nađu anomalije koje upućuju na genetsko podrijetlo bolesti. Gotovo je za svaku nasljednu očnu anomaliju istražena vjerojatnost u kolikom se postotku prenosi i na koju generaciju, tako da je nemoguće globalno iznijeti jedinstven tip nasljeđivanja. Za ilustraciju možemo navesti primjer nasljeđivanja kratkovidnosti. Ako su oba roditelja kratkovidna, vjerojatnost da i dijete bude kratkovidno je između 50 i 100 posto, što ovisi o brojnim drugim parametrima, koje ovdje nije u globalu moguće iznijeti jer vrijede od slučaja do slučaja. Što možete u ovom slučaju uraditi? Baš ništa! Vi ste svoje već uradili!

Najbolje bi, dakle, bilo da se prije odluke o proširenju obitelji objektivno i nesentimentalno suočite s vjerojatnošću da ćete neke svoje eventualne pogreške organa vida prenijeti na potomstvo. Pritom treba imati na umu da mu prenosite ne samo svoj genski materijal, nego i genski materijal svih prethodnih generacija od kojih potječete. To znači da ćete mu možda prenijeti neku pogrešku koja se nije jasno manifestirala na vama ili na nekoliko prethodnih generacija koje vi poznate, ali će se ispoljiti upravo na vašem nasljedniku! Pritom treba imati na umu da se to odnosi i na nasljedni materijal vašeg supružnika. Komplicirano, zar ne?

Može se dogoditi da ni u vašoj, a ni u obitelji vašeg supružnika nema ispoljene nikakve očne anomalije, ali ste oboje potencijalni prenositelji bolesti. Poklopi li se, nekim zakonitostima vjerojatnosti, upravo vaš genski materijal, u sljedećoj generaciji nastupa bolest. Što ako vas raskrinkaju kao prenositelja bolesti potomstvu? Ništa! To i nije tako loše, jer se pritom može uočiti da ste upravo vi, roditelji, ujedno prenositelji i nekih lijepih osobina koje vaše potomstvo nosi u miraz sljedećim generacijama (ovo je ipak rjeđa varijanta!).

Autor: mr. sc. Vesna Augustinović, dr. med., spec. oftalmolog, ravnateljica Očne poliklinike Salmoiraghi & Vigano

Test lijevi banner 1 Test lijevi banner 2 Test lijevi banner 3 Test lijevi banner 4

Proizvod (Kom: ) je dodan u košaricu.